Skoro 60 godina je prošlo otkako je Sean Connery prvi put izgovorio riječi: “Bond. James Bond.“ Najduža franšiza u historiji kinematografije se od tada mijenjala i prilagođavala vremenu i trendovima, padala i uzdizala u kvaliteti. Četiri Bond filma sa Pierceom Brosnanom u ulozi agenta MI6 (Golden Eye, 1995; Tommorow Never Dies, 1997; The World Is Not Enough,

Filmski studio Warner Bros. još uvijek raspolaže katalogom DC-jevih (super)junaka i tako će i biti još dugo, dugo, dugo u budućnost. Iako američka stripovska kuća DC može parirati Marvelu (koji je opet pod skutima Disneyja), barem kada je u pitanju orignalni medij stripa, u slučaju kinematografsko-stripovskih univerzuma DC-jev nije ni do koljena Marvelovom. Doduše, Warner je i

Današnje kino-iskustvo po svaku cijenu mora opravdati svoju postojanost. Što opet znači da publika za svoj novac želi potpuni doživljaj: da se nasmije, nasekira, (pomalo i) zaplače, sjedi na ivici kino-sjedišta od napetosti, prosto rečeno da za katkad kratko (danas sve duže i duže) vrijeme doživi i preživi iskustvo koje mogu donijeti samo pokretne slike. Kad već

Oproštaj Clinta Eastwooda od karijere ispred kamere nije mogao biti bolji od ovoga. Cry Macho (2021) istinski je Eastwoodov glumački labuđi pjev, iako se činilo da nakon filma The Mule (Mula, 2018) više neće stati pred kamere. Ipak, tri godine poslije, nakon još jednog rediteljskog uratka, Richard Jewell (2019), u 2021, uplovivši u vijek života, Clint (1930) režira

BS