The Many Saints of Newark: “Sopranosi“ za početnike

Snimljen sa namjerom da bude prequel serije Sopranos, da pokuša objasniti kako je Tony Soprano (James Gandolfini) postao ono što je bio u seriji – mafijaški boss sa napadima   panike, sociopata i ubica, film The Many Saints of Newark (Svi sveci mafije, 2021) proteže se godinama unazad u vrijeme kada je Tony bio dječak (William Ludwig), pa sve do njegovog doba kada je stasao kao tinejdžer, kojeg portretira sin sada već pokojnog Jamesa, Michael Gandolfini. I upravo u tom vremenskom razdoblju (šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća), sa mnoštvom likova od kojih će se neki pojaviti i u seriji, kreator i scenarista David Chase, zajedno sa koscenaristom Lawrenceom Konnerom, izgubio se u namjeri da svakome od njih da dovoljno prostora i da naznači neke njihove samo njima posebne osobine.

Svi sveci mafije; režija: Alan Taylor; uloge: Michael Gandolfini, Alessandro Nivola, Vera Farmiga, Jon Bernthal, Corey Stoll, Ray Liotta, Leslie Odom Jr; 2021.

IMDb rejting: 6.4/10

Rotten Tomatoes rejting: 73%

Za one koji nisu gledali izvornu seriju mnoge stvari će proći neopaženo; sitni su to detalji koji se referiraju na pojedine epizode, zbog čega će onima koji su gledali seriju biti drago kada prepoznaju reference. U biti, film Svi sveci mafije pati od nedovoljno kvalitetno uobličene priče o kojoj se stvara dojam da je mogla biti mnogo zaokruženija. Reditelj filma Alan Taylor, sada već veteran kada je režija originalne serije u pitanju, nije uspio u namjeri da prevlada i premosti scenarističke nedostatke, te se režija čini i uvelikome je površna i plošna, mada ima svojih momenata (scene obračuna i poneka divno snimljena dijaloška scena).

Nedostatak jednog centralnog lika (iako je prvobitni cilj bio, ili su tako samo reklamirali film, da se prikaže stasavanje Tonyja Soprana), gdje je njih nekoliko naznačeno potencijalnim nosiocima priče u svemu je dobro samo ne u činjenici da su dovoljno bitni da se na njih osloni radnja. Glumačke performanse svakoga ponaosob vjerovatno su i jedina svijetla tačka filma, a upravo kao jedan od bitnih karaktera jeste onaj Dickieja Moltisantija, Tonyjevog ujaka i uzora, kojeg Alessandro Nivola igra sa takvim glumačkim zanosom da ostajete zaprepašteni surovošću njegovog perferomansa. Koliko se god činilo da Moltisanti može biti nosioc radnje scenarstički duo neravnomjerno ubacuje druge likove – Harold McBrayer (Leslie Odom Jr.), dajući mu prostora da se “razmaše“ i da preuzme priču, prikazujući pravo lice mafijaša, ovoga puta Afroamerikanca, koji se bori za svoj “dio kolača“ u reketu neprilagođenom napaćenom narodu.

Epizode Vere Farmige kao Tonyjeve čangrizave, namćoraste i rijetko/nikad nasmijane majke Livije, kao i ona Coreya Stolla kao Tonyjevog tihog i samozatajnog ujaka Juniora glumačke su bravure, te onima (opet!) koji su gledali original izgledaju kao savršene mlađe verzije likova iz serije. Kreator Sopranosa, David Chase, originalne serije sa kojom je krajem devedesetih godina započelo zlatno doba televizije, dugo je čekao na trenutak kada će vratiti ikonične likove u život. I vratio ih je, samo možda ne na način na koji bismo mi (vjerna publika i fanovi originala) bili baš-baš zadovoljni, ali dovoljno da nam izmami poneki osmjeh ili želju da memorišemo određenu repliku.

Sead Vegara

Urednik

Filmofil.ba

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje

BS