Death on the Nile: Princip je isti, sve su ostalo nijanse

Premostiti vječitu provaliju između kreativnog pisanja i komercijalne ekranizacije u historiji kinematografije pošlo je za rukom tek rijetkima. Najbolji primjer za to je ostvrenje The Godfather (Kum, 1972) Francisa Forda Coppole, koje ne samo da rame uz rame može stajati sa svojim literarnim predloškom, već ga u jednu ruku i transcendira. Sada, da li je bolje prvo pročitati knjigu ili pogledati film koji je nastao kao ekranizacija istoimene knjige, ili obrnuto? Čitajući, sebi stvarate predstavu o likovima, mjestima, svoju viziju knjige, dok ovako dobijate servirano. Gledate rediteljevu viziju knjige. I uvijek postoji nešto, neki dijelovi knjige koji nisu mogli biti ekranizovani. Jednostavno nisu bili “filmični“, ili reditelj i scenarista nisu smatrali da su dovoljno važni za priču, onu filmsku.

Smrt na Nilu; režija: Kenneth Branagh; uloge: Gal Gadot, Keneth Branagh, Armie Hammer, Annette Bening; 2022.

IMDb rejting: 6.6/10

Rotten Tomatoes rejting: 64%

Kada su ekranizacije knjiga “kraljice krimića“, Agathe Christie, u pitanju, bilo ih je zaista mnogo, što za veliko platno, što za mali ekran. Najnovija je Death on the Nile (Smrt na Nilu, 2022) i to ponovno u režiji Kennetha Branagha, koji još jednom portretira, poslije Sherlocka Holmesa, najslavnijeg literarnog detektiva, Herculea Poirota. Podsjećanja radi, Branagh je 2017. snimio The Murder on the Orient Express (Ubistvo u Orijent ekspresu), koje ni u kojem slučaju, gotovo ni na jednom nivou, ne može da se nosi sa prvom, da ne kažemo originalnom verzijom iz 1974. sa Albertom Finneyjem u ulozi Poirota. Isto se može reći i za Smrt na Nilu, gdje prvi film iz 1978. sa Peterom Ustinovim kao Poirotom, prednjači u svakom mogućem i najsitnijem detalju.

U Branaghovoj verziji gotovo na samom početku jasno vam je ko je ubica, te vam ostaje samo da dočekate rasplet u kojem Poirot (umjesto vas) popunjava rupe, i povezuje detalje. Čak i ako niste (pro)čitali knjigu. Istina, Branagh priču vodi sigurnom rediteljskom rukom, te je osjetna i uigranost uvjerljivog glumačkog ansambla: Gal Gadot, Armie Hammer, Annette Bening, Tom Bateman, Letetia Wright, Sophie Okoendo, Russell Brand… Nadasve prelijepa fotografija i rad kamere Harisa Zambarloukosa, potpomognuti su gotovo pa savršenim soundtrackom i originalnom muzikom Patricka Doylea. Toliko se Branaghu mora odati priznanje. I činjenica da je u jednu ruku (po)malo ogolio svog junaka i to u prologu filma u crno-bijeloj fotografiji (proijeklo famoznih brčića).

U biti, Branagh je uradio istu stvar kao i u prethodnom filmu. Ostaje utisak da je igrao na sigurnu kartu, sve s obzirom da je prvi film bio koliko-toliko uspješan na box officeu, snimajući gotovo isti film, samo umjesto u vozu, radnjom smješten u parobrod na Nilu i sa većim brojem ubijenih. Neke stvari su za razliku od originalnog predloška izmijenjene, te je nešto i dodano i nanovo uobličeno. Vječito pitanje: “Knjiga ili film?“ U ovom slučaju, bolje je pogledati film, pa pročitati knjigu jer će tada film i imati neke šanse da vas zadivi, a gledati film nakon pročitane knjige i posmatrati film kroz prizmu literarnog, uočavate koliko je knjiga bolja od filma i kako teza “slika vrijedi hiljadu riječi“ ponekada i nije istinita. Možda i jeste, ali svakako ne onih hiljadu riječi napisanih u knjizi.  

Sead Vegara

Urednik

Filmofil.ba

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje

BS